Hrvatska košarkaška reprezentacija već 13 godina čeka povratak na Svjetsko prvenstvo. Sada je, nakon sedam pobjeda u osam kvalifikacijskih utakmica, bliže tom cilju nego što je bila godinama. No iza izvrsnih rezultata krije se još zanimljivija priča. Hrvatski košarkaši postavili su rekord koji prije njih nije ostvarila nijedna reprezentacija u povijesti kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, a sada ih čekaju dvije utakmice u kojima će morati pokazati koliko vrijede bez nekoliko svojih najboljih igrača.
Četiri uzastopna susreta s najmanje 100 postignutih koševa, ukupno 442 poena i prosjek od čak 110,5 koševa po utakmici. To nisu brojke na koje smo navikli kada govorimo o hrvatskoj reprezentaciji posljednjih godina. Međunarodna košarkaška federacija (FIBA) posebno je istaknula taj pothvat jer takav niz dosad nije zabilježen ni u jednoj kontinentalnoj zoni kvalifikacija za svjetsku smotru.
Ipak, četiri kola prije kraja kvalifikacija važnije je pitanje može li momčad Tomislava Mijatovića taj izniman napadački učinak pretvoriti u ono što hrvatska košarka čeka još od 2014. godine – povratak među sudionike najvećeg svjetskog natjecanja.
Hrvatska je posljednji put na Svjetskom prvenstvu igrala u Španjolskoj, gdje je završila na desetom mjestu. U međuvremenu je propustila velika natjecanja, uključujući EuroBasket 2025., a rasprave o krizi hrvatske košarke postale su gotovo stalna tema. Zato sadašnji kvalifikacijski ciklus zaslužuje više od površnog oduševljenja rezultatima. On otvara pitanje je li reprezentacija napokon pronašla način da ponovno postane stabilan sudionik najvećih natjecanja.
Rekordni napad nije nastao slučajno
Hrvatski niz započeo je početkom srpnja uvjerljivom pobjedom na Cipru 123:50, nastavljen je slavljem nad Izraelom 103:75 u Osijeku, potom protiv Latvije 115:80 u Zadru, a zaokružen je dramatičnom pobjedom nad Nizozemskom 101:99 u Almereu.
Među tim rezultatima posebno se izdvaja posljednji. Hrvatska je protiv Nizozemske na poluvremenu gubila 58:44, a na kraju slavila nakon velikog preokreta. Bila je to utakmica koja je, možda i više od prethodnih uvjerljivih pobjeda, pokazala koliko napadačkih mogućnosti ima Mijatovićeva momčad.
U trenucima kada je trebalo pronaći izlaz iz rezultatskog zaostatka, izbornik je posegnuo za neuobičajeno visokom petorkom. Mario Hezonja preuzeo je organizaciju igre, uz Tonija Nakića i Luku Božića na vanjskim pozicijama te Karla Matkovića i Ivicu Zupca pod koševima. Takva postava nije uobičajena u modernoj košarci, ali pokazala je da Hrvatska svoju prednost u visini i fizičkoj snazi može povezati s napadačkom raznovrsnošću.
U završnici se posebno istaknuo Dario Šarić, koji je važnom tricom i slobodnim bacanjima pomogao preokrenuti susret. Zubac je utakmicu završio s 24 koša i 11 skokova, Šarić je također postigao 24, Božić dodao 18, a Hezonja 16 poena.
To je važan detalj u razumijevanju sadašnje Hrvatske. Reprezentacija ima pojedince sposobne preuzeti odgovornost, ali tijekom ovog ciklusa pokazala je i da može pronaći različite putove do pobjede.
Osim toga, ne treba zaboraviti ni nastupe protiv Njemačke. Aktualni svjetski prvaci u Zagrebu su izgubili 93:88, dok su u Bonnu Hrvatsku svladali tek nakon produžetka, 91:89. Ti rezultati daju dodatnu težinu hrvatskom kvalifikacijskom učinku. Nije riječ samo o uvjerljivim pobjedama protiv slabijih suparnika, nego i o sposobnosti da se ozbiljno suprotstavi samom europskom i svjetskom vrhu.
No upravo će ono što slijedi pokazati koliko je takva razina igre održiva.
Hrvatska ostaje bez zvijezda u važnom trenutku
U skupini K trenutačno vlada zanimljiva situacija. Njemačka, Hrvatska i Poljska imaju jednak omjer od sedam pobjeda i jednog poraza, dok četvrtoplasirana Latvija zaostaje tri pobjede. Budući da na Svjetsko prvenstvo odlaze tri najbolje reprezentacije, Hrvatska je u iznimno povoljnom položaju.
Ali plasman još nije matematički osiguran.
U petak, 27. studenoga, hrvatski košarkaši gostuju kod Poljske u Gliwicama, a tri dana poslije u zagrebačkom Draženovu domu dočekuju Nizozemsku. Upravo te dvije utakmice mogu značajno približiti ili potvrditi povratak na svjetsku smotru.
Izbornik Mijatović objavio je popis od 15 igrača, a među njima nema Hezonje, Zupca ni Matkovića. To znači da Hrvatska u završni dio godine ulazi bez trojice važnih članova sastava koji je tijekom ljeta stvarao povijesne napadačke rezultate.
Posebno se to odnosi na Hezonju i Zupca, igrače čija individualna kvaliteta može mijenjati tijek utakmice. Hezonja donosi napadačku širinu, prodornost i mogućnost kreiranja igre, dok Zubac Hrvatskoj daje izrazitu prednost u reketu, skoku i završavanju napada blizu koša.
Njihove izostanke neće biti jednostavno nadoknaditi. Ali upravo tu dolazimo do najvažnijeg pitanja ovog kvalifikacijskog ciklusa: je li Hrvatska izgradila momčad koja može pobjeđivati neovisno o tome jesu li joj sve najveće zvijezde na raspolaganju?
Na popisu su ostali Dario Šarić, Luka Božić, Jaleen Smith, Toni Nakić, Mateo Drežnjak i drugi igrači koji su već imali važnu ulogu u dosadašnjim nastupima. Među pozvanima su i Lovro Mazalin te Ivan Vraneš, kojima se otvara prilika preuzeti dio odgovornosti u unutarnjoj igri.
Upravo bi ti igrači mogli imati presudnu ulogu u nastavku kvalifikacija. Sada nije toliko važno može li Hrvatska ponovno postići 100 koševa, koliko može li zadržati organizaciju, mirnoću i učinkovitost kada joj nedostaje dio glavnih napadačkih rješenja.
Poljska pritom nije suparnik protiv kojeg će biti dovoljno osloniti se na dosadašnji učinak. I ona ima sedam pobjeda i jedan poraz, a predvodi je iskusni Mateusz Ponitka. Gostovanje u Gliwicama zato će biti provjera hrvatske sposobnosti da se prilagodi kvalitetnom protivniku i drukčijem sastavu.
Pobjeda bi bila velik korak prema Kataru. Poraz ne bi poništio ono što je dosad ostvareno, ali bi dodatno naglasio važnost preostalih utakmica.
Povratak među najbolje bio bi početak, a ne kraj posla
Hrvatska je prema službenoj FIBA-inoj svjetskoj ljestvici trenutačno na 32. mjestu. Istodobno ju je FIBA u svojoj neslužbenoj analitičkoj ljestvici snage reprezentacija u kvalifikacijama svrstala na visoko peto mjesto.
Ta dva podatka zapravo vrlo dobro opisuju sadašnje stanje hrvatske košarke.
S jedne strane stoji reprezentacija koja je godinama izostajala s najvećih natjecanja i izgubila dio nekadašnjeg međunarodnog ugleda. S druge je momčad koja u aktualnim kvalifikacijama pobjeđuje, postiže rekordne napadačke učinke i ravnopravno se nosi s najjačima.
Takav pomak ne treba podcjenjivati, ali ni pretvarati u dokaz da su svi problemi hrvatske košarke riješeni.
Uspjeh reprezentacije ne govori automatski dovoljno o stanju domaćih klubova, razvoju mladih igrača ili kvaliteti sustava koji bi trebao kontinuirano stvarati nove reprezentativce. Za dugoročan povratak među europske velikane trebat će više od jednog dobrog kvalifikacijskog ciklusa.
Ipak, hrvatski košarkaški navijači imaju razloga za optimizam. Sedam pobjeda u osam utakmica, slavlje protiv aktualnih svjetskih prvaka i povijesni napadački rekord nisu slučajan rezultat nekoliko raspoloženih večeri.
Oni pokazuju da je reprezentacija tijekom proteklih mjeseci uspjela pronaći pobjednički ritam koji joj je dugo nedostajao.
Posljednje dvije kvalifikacijske utakmice slijede u veljači 2027., kada Hrvatska gostuje u Latviji i dočekuje Poljsku. No već bi studeni mogao dati odgovor na pitanje koje hrvatsku košarkašku javnost zanima više od svih pojedinačnih rekorda.
Može li ova generacija vratiti Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo nakon 13 godina?
Ako uspije, taj rezultat neće izbrisati sve propuštene prilike i razočaranja iz prethodnog razdoblja. Ali otvorit će novo poglavlje i vratiti hrvatskim košarkašima ono što im je posljednjih godina često nedostajalo – priliku da svoju vrijednost pokažu na najvećoj svjetskoj pozornici.
