Biskup Križić na Blagovijest predvodio misu u katedrali

Objavljeno: 25/03/2020

 

GOSPIĆ- Na svetkovinu Navještenja BDM, zaštitnice gospićke katedrale i župe, svetu misu bez naroda predvodio je i propovijedao gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić. Misno slavlje vjernici su mogli pratiti putem izravnog prijenosa na facebook stranici Gospićko-senjske biskupije. Na početku svete mise biskup Križić rekao je kako prije mjesec dana nije mogao niti zamisliti da ćemo Blagovijest proslaviti na ovaj način. „Danas je u našoj katedrali trebalo biti puno ljudi i nekoliko biskupa, a euharistiju je trebao predvoditi zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić. Danas smo trebali proslaviti i 20 godina od uspostave naše Biskupije. No, Bog je dopustio da bude drugačije. Ovo zlo koje je snašlo ne samo naš narod i našu Domovinu nego i cijeli svijet, vidimo koliko uvjetuje naš život u svemu. Ali to zlo nije razlog da ne možemo slaviti Boga, naprotiv, ono nas poziva da se Bogu još posebnije obraćamo, da ga još više molimo, da častimo Isusovu i našu Majku koja je zdravlje bolesnih, moleći ih da skrate dane ovoga zla koje sve više prijeti“.

Biskup Križić u svojoj propovijedi istaknuo je: „Može izgledati čudno i zbunjujuće kako su svi veliki Božji darovi ljudima popraćeni s ne malim trpljenjem, pa tako i ovaj najveći od svih: utjelovljenje sina Božjeg. Bog naviješta Djevici Mariji taj veliki događaj pozivajući je na radost, jer je ovaj događaj najradosnija vijest koju je čovječanstvo ikada prije primilo. Marija je zbunjena i u velikom strahu pred ovom objavom pa je anđeo mora hrabriti: „Ne boj se Marijo“. Sam navještaj rođenja djeteta, koje je iščekivanje svih naroda, odvija se u klimi vedrine, radosti i velikih obećanja. Anđeo veli za dijete: „On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.“ (Lk 1,32-33).

Nema ni spomena o teškom stradanju koje očekuje to dijete i zbog čega će i Mariji „mač probosti dušu“ (Lk 2,35). Anđeo Mariji ne kaže ništa u svezi s problemom koji ovim trenutkom započinje, a to je: kako objasniti zaručniku Josipu trudnoću? Tako nešto nije se nikada u povijesti spasenja dogodilo. Kako bi Josip uopće mogao povjerovati da se začeće dogodilo onako kako će mu Marija ispričati? Koliko je dugo Marija o tome šutjela i kada mu je otkrila tajnu? Kakva je bila njegova reakcija? Ne znamo odgovore na ova pitanja. No, ovdje je u pitanju i sâm Marijin život. Osoba koja se iznevjerila zaručniku bila je po zakonu kažnjavana smrću. I ta prijetnja visjela je nad Marijinom glavom. Javnost će to brzo doznati.

Pouzdano znamo da joj Josip nije povjerovao, jer ju je, kako se veli, „naumio potajno otpustiti“. (Mt 1,19). Kako bi uopće, mogao povjerovati kada se radi o  misteriju za ljudski um! Josipa je bio „pravedan“, bogobojazan, ali ga taj misterij nadilazi. Što će biti dalje, Marija ne zna. Ima pouzdanje u Boga, ali to pouzdanje ne isključuje prisutnost patnje koja nije bila mala. Pati sigurno i Josip jer osjeća se izigranim, prevarenim i poniženim. I pored svega toga Josip ne želi Marijinu smrt, ne želi je „javno osramotiti“, nego će je potajno otpustiti. Muž je u tom vremenu mogao ženu otpustiti „iz bilo kojeg razloga“ (Mt 19,3). Međutim, zakon ženama nije davao takva prava. Prema tome, Josip može Mariju, po zakonu otpustiti a da za to nikome ne odgovara  dok, s druge strane, Marija može biti pošteđena smrtne osude jer je on ne želi prijaviti.

Što je sve tada prolazilo srcem i mislima Marije i Josipa, samo Bog zna. Ali je više nego jasno da su jako trpjeli obadvoje. Marija u međuvremenu odlazi rođakinji Elizabeti provjeriti znak koji joj je anđeo dao. Otkriva da je sve istina što joj je rekao, ali to ne rješava problem u odnosu na Josipa. I tek kasnije javlja se Bog Josipu govoreći: „Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoju Mariju, jer je ono, što je ona začela, od Duha Svetoga.“

Napokon mogu odahnuti, problem je riješen: „Josip učini kako mu je zapovjedio anđeo Gospodnji: dovede kući ženu svoju.“ (Mt 1,24). Patnje su napokon prošle, mogu odahnuti, ali ne za dugo. Uskoro dolaze novi problemi: zbog djeteta moraju bježati u tuđu zemlju gdje nikoga ne poznaju i prihvatiti život u siromaštvu i nesigurnosti.

No, tu nije kraj patnjama. Nadolazit će nove i nove. Tako sve do Kalvarije i groba. Tek će Isusovo uskrsnuće učiniti kraj svim patnjama. U životu nakon uskrsnuća „više neće biti ni tuge, ni jauka, ni boli“ (Otk 21,4).

Zašto u životu mora biti tako? Ne znamo odgovor na to pitanje. Ali znamo sigurno da patnja mora imati veliku ulogu i značenje za čovjekov svekoliki, a napose  duhovni život. Da nije tako zar bi je Bog davao svome Sinu i osobama koje su mu najvjernije? Patnja je objava važnih životnih misterija do kojih ne bismo nikada došli bez iskustva patnje. Čovjek bez patnje ostaje osiromašen božanskim otajstvima. I Marija je mnoge stvarnosti života razumjela baš kroz patnju. Nosila ju je s ljubavlju i strpljivošću. O njoj je razmišljala u svom srcu i tako otkrivala njezine tajne i tajne svog vlastitog poziva i poslanja. Drugog puta u ovom životu nema.

Marija je na početku rekla: „Evo sluškinje Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj“ (Lk 1,38). Rekla je to svjesno, iz vjere. Nije znala na što sve pristaje, ali imala je neizmjerno pouzdanje u Boga. Živjela je iz vjere i pouzdanja.

Ovo nije samo Marijino iskustvo nego i iskustvo mnogih svetih duša koje su imale jaki osjećaj Božje prisutnosti i blizine te su kroz to iskustvo i samu patnju doživljavale kao blagoslov, jer su u njoj otkrivale Božje objave i velike poruke za svoj vlastiti život.

I u našem životu nisu toliki problem patnje koliko pomanjkanje vjere i pouzdanja u Boga. „Sve je moguće onomu koji vjeruje“ (Mk 9,23), rekao je Isus jednom  malovjerniku pri istjerivanju zloduha. Toliko će puta svojim učenicima spočitati baš tu malovjernost koja je izazivala najrazličitije strahove i sumnje. Pouzdanje u Boga ne oslobađa potpuno straha i patnje, ali uvijek daje osobi sigurnost u patnji te mogućnost da se patnja pretvori u blagoslov.

Marija nam poručuje da vjerujemo Bogu, da imamo pouzdanje u njega bez obzira kakve okolnosti bile, jer vjera proizvodi čuda i ništa joj nije nemoguće. Neka u ovoj teškoj situaciji u kojoj se nalazimo ne oslabi vjera u našem narodu, ne oslabi pouzdanje u Boga, jer on ima rješenje za sve, pa i za ovo zlo koje nas danas opterećuje. Neka nam majka Marija, posrednica milosti, pomogne da i u ovim okolnostima poraste naše pouzdanje u Boga, i neka ona kao „zdravlje bolesnih“ zagovara sve bolesne i zaustavi širenje ove epidemije“. Amen.

Na kraju svete mise biskup Križić izmolio je molitvu koju je preporučio papa Franjo uz današnju molitvu Očenaša koju su vjernici diljem svijeta molili u podne.

Gospićko-senjska biskupija

Fotogalerija

- klikni na sliku za uvećanje

Možda Vas zanima