Drago Adžaga svjedoči o herojstvu i teškoćama zapovijedanja u Vukovaru

Autor:Lika-express
6 min čitanja
Foto: Željko Draženović/Hina

Obrana Vukovara nije bila onakva kakvom je danas često prikazuju idealizirana sjećanja: uz herojstvo, branitelji su prolazili kroz duboke dvojbe, a dio zapovijedi nije se provodio, kaže za Hinu Drago Adžaga, prvi zapovjednik vukovarske vojne policije. U povodu nedavno predstavljene knjige „Atila vukovarski“ govori o iskustvima postrojbe i vlastitom proboju iz grada nakon ranjavanja.

Mnoge teške trenutke civila i branitelja namjerno nije uvrstio u knjigu jer smatra da hrvatska javnost za njih još nije spremna. „Nije bilo u Vukovaru čovjeka koji u trenucima kalvarije kroz koju smo prolazili nije u jednom trenutku posrnuo i pao, sumnjajući u sve i svašta, pa i principe vlastite borbe. Obrana Vukovara danas se zna počesto idealizirati, a nije bila ni blizu tome“, kaže Adžaga.

Postrojba kojoj je bio prvi zapovjednik imala je 88 pripadnika. Tijekom obrane Vukovara poginula su i ubijena 22 vojna policajca. Pripadnici interventnog dijela postrojbe koji su se predali nakon sloma obrane ubijeni su na Ovčari; nitko od njih nije preživio.

Adžaga je prije rata radio kao vatrogasac i imao karate klub. U policiju je stupio u listopadu 1990., a u jesen 1991. prešao je u Zbor narodne garde na poziv Mile Dedakovića i Branka Borkovića. Povjereno mu je ustrojavanje vojne policije, čija je zadaća bila ojačati sustav vođenja i zapovijedanja obranom grada.

Oglas

Svoj ulazak u policiju povezuje sa sukobom na radnome mjestu u vatrogasnoj postrojbi Vuteksa. Prisjeća se da je za kolege kupovao beogradske Večernje novosti, a kada ih jednom nije pronašao, donio je Večernji list. Prema njegovu iskazu, kolega je te novine bacio nazivajući ih ustaškima. Adžaga kaže da je nakon toga zatvorio klub, učlanio se u HDZ i preko stranke prijavio za policiju.

O zadaćama vojne policije govori i kroz odnos s Borkovićem, koji je preuzeo zapovijedanje obranom grada nakon Dedakovićeva odlaska u Vinkovce. Prema Adžaginu sjećanju, Borković je sumnjao da netko neprijatelju dojavljuje kretanja oko zapovjedništva jer bi nakon većeg okupljanja ljudi uslijedilo granatiranje. Vojni policajci pretraživali su okolne kuće, ali, kaže, nisu pronašli potvrdu tih sumnji.

Oglas

Nepovjerenje se, navodi, odnosilo i na samu vojnu policiju, što je izazivalo nezadovoljstvo u postrojbi. Adžaga je zato nekoliko puta tražio da ih Borković pošalje na borbeni položaj, a sebi ustroji drugu postrojbu kojoj će vjerovati. Do toga, kaže, nije došlo.

Prisjećajući se Alfreda Hilla na čelu vojne policije, Adžaga ga opisuje kao obrazovanog pričuvnog časnika koji je dobro poznavao ovlasti postrojbe. Tvrdi da se Hill zbog protivljenja zadaćama izvan njezina djelokruga sukobljavao s Borkovićem. Na intervenciju na Sajmište otišao je s ostalim vojnim policajcima 10. listopada 1991.

Oglas

Prema Adžaginu iskazu, Borković je sutradan njega i Madunu vratio sa Sajmišta radi mobilizacije. Za svakog vojnog policajca kojeg bi povukli s položaja trebali su mobilizirati trojicu vojnih obveznika, dok je Hill ostao na bojištu. Poginuo je 16. listopada. Adžaga navodi da se nakon prodora neprijateljske diverzantske skupine našao u poluokruženju te da je pri izvlačenju teško ranjen granatom i umro na mjestu stradavanja.

Adžaga ne osporava herojske pothvate i žrtve branitelja, ali upozorava da su dio ratnog iskustva bili i samostalno postupanje, napuštanje položaja te stradavanje zbog nepoštovanja zapovijedi. Kao primjer ograničene zapovjedne moći opisuje završne dane obrane, kada su neprijateljske snage stigle do Drvene pijace, a dijelovi 1. bojne pokušavali spriječiti njihov prodor u središte Vukovara.

Oglas

Borković je tada, prema Adžaginu svjedočenju, više puta tražio da dio snaga s Mitnice dođe u pomoć, no nije ih dobio. Adžaga tvrdi da pomoć nije stigla ni nakon što je zapovjednik obrane napisao zapovijed o smjeni Ive Šoljića i imenovanju Philipa Karaule. Odbijanje odlaska s Mitnice objašnjava time da tamošnji branitelji nisu htjeli ostaviti kuće i obitelji koje su štitili. Nakon neprijateljskog ulaska u središte grada, Mitnica je pokrenula pregovore o predaji, prisjeća se.

Na pitanje zašto je napadačima trebalo tri mjeseca da svladaju malobrojne branitelje, Adžaga odgovara da je strah od pogibije postojao i na drugoj strani. Razliku vidi u motivaciji: vukovarski branitelji znali su da brane vlastite domove, obitelji i grad.

Oglas

Nekoliko dana prije sloma obrane i sam je bio ranjen. Uvjeren da mu je preostalo malo života, pomislio je, prisjeća se, da više neće vidjeti snijeg ni jesti sarmu, iako mu ni jedno ni drugo nije bilo osobito drago. Odlučio je pokušati proboj te je iz grada krenuo u noći sa 16. na 17. studenoga 1991., samo dva dana nakon što je još hodao uz pomoć štaka.

Skupina zapovjednika i branitelja okupila se navečer u sjedištu vojne policije. Nakon molitve krenuli su kroz minska polja i Adicu, a rijeku Vuku prešli malim dječjim čamcem na napuhavanje. Put ih je zatim vodio pokraj Lovačkog doma i vikend-naselja prema kukuruzištima i vinkovačkom području.

Tijekom proboja naišli su i na neprijateljsku zemunicu. Kada je iz nje stiglo pitanje tko ide, jedan je branitelj odgovorio: „Ćuti bre, ide narodna vojska.“ Prema Adžaginu sjećanju, tako su prošli dalje. Nisu bili sigurni tko drži Nuštar pa su zaobišli Cerić i naposljetku stigli do trafostanice na Žankovcu.

Oglas
TAGGED:
Podijelite članak