Svi žele da otpad nestane iz Gospića. Ali kad treba reći kamo s njim, nastaje problem
Objavljeno: 11/09/2026 | Autor: Lika-express
Otpad u Gospiću razotkrio problem Hrvatske: svi ga žele maknuti, ali kamo s desecima tisuća tona?
Stanovnicima Gospića teško je objasniti da još trebaju biti strpljivi. Deseci tisuća tona otpada nisu sami pali s neba na prostor bivšeg PPK Velebita. Netko ih je dovezao, netko primio, netko ondje ostavio, dio je završio i pod zemljom, a sustav koji bi takve stvari trebao spriječiti očito ih nije spriječio na vrijeme.
Danas, kada je razmjer problema poznat cijeloj Hrvatskoj i šire, svi se slažu barem oko jednoga: otpad iz Gospića treba ukloniti.
Problem počinje kod sljedećeg pitanja.
Kamo s njim?
Čim se pojavila mogućnost da dio otpada iz Gospića završi u Zaprešiću, krenuo je otpor. Ponuda je na kraju povučena, postupak propao, a za približno 650 tona neopasnog otpada iz velikih vreća pronađeno je drugo rješenje – dio bi trebao ići u cementare u Koromačnom i Našicama.
Odmah je krenulo novo nezadovoljstvo.
U Istri ne žele da njihov kraj postane mjesto na koje će se dovoziti otpad iz Gospića. Iz Osječko-baranjske županije također su stigle poruke da ne žele da se njihov prostor pretvara u odredište otpada iz drugih dijelova Hrvatske.
I teško je ljude zbog toga jednostavno proglasiti nerazumnima.
Nakon svega što se godinama događalo s otpadom u Hrvatskoj, povjerenje u sustav nije nešto što se može narediti službenim priopćenjem.
Ali postoji problem od kojeg nitko ne može pobjeći.
Otpad već postoji.
650 tona o kojima se danas najviše govori zapravo su manji dio onoga što je ostalo na prostoru PPK Velebita.
Prema podacima Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, uz silos se nalazi oko 4.500 tona otpada od mehaničke obrade, u objektima još oko 6.000 tona različitog opasnog i neopasnog otpada, dok je daleko najveći problem ono što se nalazi pod zemljom.
Procjene govore o približno 33.000 do 35.000 tona zakopanog materijala.
Tu priča postaje mnogo ozbiljnija.
Za 650 tona u vrećama država je pronašla put kojim bi trebale otići iz Gospića. Za desetke tisuća tona zakopanih na lokaciji konačno rješenje još nije poznato.
To je podatak koji najbolje pokazuje koliko je problem veći od jedne odluke, jedne cementare ili jednog roka.
Godinama smo stvarali sustav koji nije imao odgovor
Slučaj Gospića nije samo pitanje toga tko će preuzeti nekoliko stotina tona otpada. On je test cijelog hrvatskog sustava gospodarenja otpadom.
Jer država zapravo već godinama zna da nema dovoljno vlastitih kapaciteta za sve vrste otpada.
U službenom Planu gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje od 2023. do 2028. otvoreno je navedeno da gospodarenje opasnim otpadom nije u cijelosti sustavno organizirano te da se zbog nedovoljno razvijene infrastrukture opasni otpad uglavnom izvozi iz Hrvatske.
Dakle, problem kapaciteta nije otkriven ovog rujna u Gospiću. Za njega se zna. Gospić ga je samo učinio nemogućim za ignoriranje.
Dok je otpad bio iza ograda, u halama, vrećama i pod zemljom na rubu grada, problem se mogao promatrati kao lokalna ekološka afera.
Onog trenutka kada ga treba fizički izvaditi, utovariti na kamione i nekamo odvesti, postaje nacionalni problem.
I tada se vidi koliko je lako zahtijevati uklanjanje otpada, a koliko je teško izgraditi sustav u kojem unaprijed znamo gdje će određena vrsta otpada završiti.
Hrvatska sada taj odgovor dijelom traži i izvan svojih granica.
Za dio zakopanog materijala ispituju se mogućnosti zbrinjavanja kod specijaliziranih operatera u drugim članicama Europske unije, pa i mogućnost trajnog zbrinjavanja određenih vrsta materijala u zatvorenim rudnicima soli.
To možda bude tehnički ispravno rješenje. Ali istodobno otvara jednostavno pitanje: kako smo došli do toga da nam je za sanaciju ekološkog problema u Gospiću potrebno tražiti slobodne kapacitete po Europi?
Tko je trebao spriječiti da problem uopće nastane?
Postoji još jedno pitanje koje će u cijeloj ovoj priči morati dobiti puno jasniji odgovor. Kako je toliko otpada uopće završilo u Gospiću?
Europol je još 2025. objavio podatke o međunarodnoj istrazi povezanoj s ilegalnim zbrinjavanjem desetaka tisuća tona otpada u Hrvatskoj. Prema njihovim tadašnjim informacijama, otpad iz Italije, Slovenije i Njemačke lažno se prikazivao kao materijal namijenjen recikliranju, dok je dio završavao ilegalno odložen ili zakopan.
U Hrvatskoj je u sklopu istrage uhićeno više osoba, a Europol je govorio o najmanje 35.000 tona nezakonito odloženog otpada na više lokacija i milijunskoj zaradi.
Upravo tu cijela priča prestaje biti samo ekološka.
Postaje i priča o kontroli, inspekcijama, evidencijama, dozvolama, prekograničnom kretanju otpada i funkcioniranju institucija.
Građani Gospića imaju puno pravo pitati kako je moguće da se problem takvih razmjera razvije prije nego što ga sustav zaustavi.
Nije dovoljno samo pronaći gdje će otpad sada završiti. Potrebno je utvrditi i kako je završio ondje gdje nikada nije smio biti.
Jer bez tog odgovora sanacija može očistiti jednu lokaciju, ali neće popraviti sustav. Gospić ne smije postati samo skupa lekcija koju ćemo zaboraviti kada posljednji kamion ode iz grada.
Strah stanovnika drugih sredina nije nastao ni iz čega
Kada se objavi da će otpad iz Gospića završiti u Koromačnom ili Našicama, reakcija dijela stanovništva gotovo je očekivana.
Ljudi čuju riječ „otpad“, zatim „Gospić“, sjećaju se fotografija ilegalnog odlagališta i žele znati što će im doći pred kuću.
Tu država i institucije imaju obvezu biti potpuno otvorene.
Koji otpad se prevozi? Tko ga je analizirao? Je li opasan ili neopasan? Kako se kontrolira svaka pošiljka? Što se točno događa s njim u postrojenju? Kakve su emisije? Tko ih mjeri? Hoće li rezultati biti javno dostupni?
Ako je sve sigurno i u skladu s propisima, onda nema razloga da građani te podatke ne vide. Povjerenje se ne gradi porukom „ne morate se brinuti“.
Gradi se tako da javnost može provjeriti ono što joj institucije govore.
Ipak, pritom treba napraviti važnu razliku.
Nezakonito zakopavanje otpada u Gospiću i oporaba prethodno analiziranog neopasnog otpada u postrojenju koje za to ima dozvole nisu ista stvar.
Miješanjem tih dviju stvari javnosti se također ne čini usluga.
Ako je određeni materijal klasificiran kao neopasan i može se legalno koristiti u procesu energetske oporabe, onda je pošteno tako i reći. Ali jednako je pošteno reći da otpor građana u drugim sredinama nije nastao iz vakuuma.
Njega je godinama stvarao sustav koji je prečesto tražio povjerenje, a premalo pokazivao rezultate, kontrolu i odgovornost.
I upravo zato slučaj Gospića mora poslužiti za mnogo ozbiljniju raspravu od one tko je ovaj tjedan prihvatio, a tko odbio nekoliko kamiona.
Hrvatska mora znati koliko otpada proizvodi, koliko može sama obraditi, što mora izvoziti, kakve joj kapacitete nedostaju i gdje će se oni graditi.
Gospić je već dovoljno dugo živio s posljedicama tuđeg otpada i slabosti sustava koji ga nije zaustavio na vrijeme.
Sanacija zato mora završiti.
Ali ako cijela priča završi samo tako da otpad iz Gospića razvezemo na nekoliko drugih adresa, platimo račun i nastavimo dalje kao da se ništa nije dogodilo, onda Hrvatska iz ove afere nije naučila ništa.
Otpad neće prestati postojati. Sljedeće pitanje je samo gdje će se pojaviti idući put.
