U Hrvatskoj se od 9. prosinca 2026. počinju primjenjivati nova pravila o odgovornosti za štetu koju prouzroče neispravni proizvodi. Promjene se ne odnose samo na kućanske aparate, elektroničke uređaje i druge fizičke proizvode, nego i na softver, uključujući digitalne sustave koji upravljaju njihovim radom. Proširuje se krug osoba od kojih se može zahtijevati naknada štete, a oštećenicima se olakšava dokazivanje u određenim sudskim postupcima.
Riječ je o izmjenama Zakona o obveznim odnosima koje je Hrvatski sabor donio 19. lipnja, a objavljene su u Narodnim novinama 29. lipnja ove godine. Dio odredbi već se primjenjuje, no pravila koja se odnose na odgovornost za neispravne proizvode stupaju na snagu tek 9. prosinca. Njima Hrvatska prenosi u svoje zakonodavstvo europsku Direktivu o odgovornosti za neispravne proizvode.
Jedna od najvažnijih novosti jest proširena definicija proizvoda. Uz klasične predmete, zakon izričito obuhvaća softver, digitalne datoteke namijenjene proizvodnji te povezane digitalne usluge. To je posebno važno kod pametnih kućanskih uređaja, automobila i drugih proizvoda čije funkcioniranje sve više ovisi o računalnim programima.
Odgovornost može postojati i kada je neispravnost povezana sa softverskim ažuriranjem ili izostankom sigurnosnog ažuriranja koje je potrebno za održavanje sigurnosti proizvoda. Pri procjeni sigurnosti uzimaju se u obzir i sustavi koji nakon stavljanja na tržište nastavljaju učiti ili dobivaju nove funkcije, što je osobito značajno za proizvode koji koriste umjetnu inteligenciju.
Što to konkretno znači za građane?
Zamislimo da neispravan električni uređaj izazove požar i ošteti namještaj u stanu. U takvom slučaju pitanje odgovornosti ne odnosi se samo na pokvareni uređaj, nego i na štetu koju je prouzročio na drugoj imovini. Nova pravila obuhvaćaju i određene slučajeve uništenja ili oštećenja podataka koji se ne koriste u poslovne svrhe, primjerice osobnih digitalnih datoteka.
Zakon obuhvaća i imovinsku štetu povezanu s tjelesnim ozljedama, narušenim zdravljem ili smrću, uključujući medicinski priznatu povredu psihičkog zdravlja. Pod propisanim uvjetima može se zahtijevati i naknada neimovinske štete.
To, međutim, ne znači da će svaki kvar automatski donositi pravo na odštetu. Potrebno je utvrditi neispravnost proizvoda, nastalu štetu i njihovu međusobnu povezanost. Nova pravila ne služe ni kao zamjena za uobičajenu reklamaciju uređaja koji je prestao raditi. Za popravak, zamjenu ili povrat novca zbog materijalnog nedostatka vrijede druga pravila, o kojima smo već pisali u vodiču o pravima kupaca pri reklamaciji.
Važna je promjena i to što odgovornost ne mora biti ograničena na samog proizvođača. Ovisno o okolnostima, odgovorni mogu biti proizvođači neispravnih sastavnih dijelova, uvoznici i ovlašteni predstavnici proizvođača izvan Europske unije. U zakonom određenim slučajevima odgovornost može obuhvatiti distributere i internetske platforme.
Posebno se uređuje i dokazivanje. Ako oštećenik učini vjerojatnim da ima osnovu za zahtjev za naknadu štete, sud može naložiti tuženoj strani otkrivanje relevantnih dokaza. Kod tehnički ili znanstveno posebno složenih proizvoda zakon predviđa i određene oborive pretpostavke koje mogu olakšati dokazivanje neispravnosti ili uzročne veze sa štetom.
Ipak, postoji ograničenje koje je važno za sve kupce. Nova pravila ne primjenjuju se na proizvode stavljene na tržište ili u uporabu prije 9. prosinca 2026. godine. Presudan, dakle, nije nužno datum kada je građanin kupio proizvod, nego kada je on prvi put stavljen na tržište Europske unije ili u uporabu u smislu zakona. Za ranije proizvode nastavljaju vrijediti odgovarajuća dosadašnja pravila.
Zakon također predviđa da pravo na naknadu štete prema ovim odredbama u pravilu prestaje deset godina od stavljanja proizvoda na tržište ili u uporabu, osim ako je u tom razdoblju pokrenut odgovarajući postupak. Za određene slučajeve tjelesnih ozljeda koje se nisu mogle ranije otkriti propisan je izniman rok od 25 godina.
Promjene zato predstavljaju proširenje pravne zaštite u vrijeme kada sigurnost proizvoda sve više ovisi o softveru, digitalnim uslugama i ažuriranjima, a ne samo o njihovim fizičkim dijelovima.
