PREMINUO NOGOMETAŠ KOJEM SE I PELE NAKLONIO – RUDI BELIN BIO JE NOGOMETAŠ NAJIZVRSNIJE BRAZILSKE TEHNIKE

Objavljeno: 04/11/2025

GOSPIĆ- Nakom Lamze, Zambate i Rore, jučer je Maksimir rastužila vijest – umro je Rudi BELIN. Njegovom smrću nestao je i posljednji as u pokeru asova koji se, siguran sam, nikad više u Maksimiru neće vidjeti. Užitak ih je bio promatrati njihovu igru i sretan sam što sam ih uživo gledao na desetke puta: onima koji ih ne pamte iz igračkih dana, teško je riječima dočarati koliko je taj poker nogometnih asova donio radosti navijačima DINAMA i koji je, i tamo gdje ga nisu voljeli, pobrao simpatije i poštovanje objektivnih navijača. Od Skoplja do Ljubljane. Posebno pamtim okršaje DINAMA i ZVEZDE, i u nekih 7-8 godina potkraj 60-ih bio sam više puta na tribinama beogradske Marakane, i u tom vremenu (posebno u Beogradu) – DINAMO je redovito odnosio bodove iz Beograda. Zambata mi je pričao kako mu je Džajić jednom prilikom rekao – ajde bre Zambi, pa vi čim sednete u voz ili avion mi gubimo bodove…U grotlu Marakane DINAMO je posebno bio motiviran protiv ZVEZDE, i vjerujem da bi svi igrači tada za pobjedu otpisali premije. Bile su to nogometne rapsodije u modrom, gospodskim gardom i fair-play ponašenjem. A na terenu…sitni maksimirski vez…

 

Kad bi sudac dosudio penal ili slobodan udarac, Dinamova klupa unaprijed se radovala

Da, upravo je tako bilo. Rudi je bio bogomdani, rođeni nogometaš, koji je mogao apsolutno sve s loptom. Evo dva rječita dokaza: Belin je 1959. ( te je godine iz zagrebačkog JEDINSTVA došao u DINAMO, Zambata je iz Sinja također došao u DINAMO, tih mjeseci jedan treći nogometni genijalac – Josip SKOBLAR odlučio se za OFK BEOGRAD) igrao za reprezentaciju Hrvatske na turniru republika i pokrajina. Hrvatska je u finalu igrala sa Srbijom i nakon 90 minuta i rezultata 2:2, uslijedila je serija od 5 penala i opet je neriješeno 4:4. Slijedilo je izvođenje jedanaesteraca “jedan na jedan”, i kako su se svi ustručavali, Belin je rekao – “mogao bih ja”…iako nije izvodio jedanaesterce u prvoj seriji. Belin je realizirao 8 penala zaredom, mladi partizanovac Vladica Kovačević nije uspio u posljednjem pokušaju i Hrvatska je pobijedila 12:11.

U uzvratu je u Zagrebu protiv Juventusa, sredinom drugog dijela, izveo slobodan udarac… Lopta je tek za koji centimetar prohujala pored vrata. Ali zato je “radar” i projektil bio ispravan desetak minuta kasnije. Ponovno su plavi izveli slobodan udarac, i to gotovo na istom mjestu. Belin je pogodio rašlje. Plavi su pobijedili 3:0.

Vjerojatno najvažniji pogodak u karijeri postigao je u mitskoj uzvratnoj utakmici protiv Eintrachta u Zagrebu gdje su lovili tri pogotka zaostatka iz prvoga ogleda. I upravo je Belin, udarcem s bijele točke u produžetku, u 102. minuti, hladnokrvno zatresao mrežu za konačnih 4:0 i povijesno slavlje.

Dinamo je 1969. odigrao prijateljsku utakmicu protiv slavnog Santosa, tada prepunog zvijezda poput Pelea, Gilmara, Carlosa Alberta, Edua i Rilda. Zagrepčani su igrali hrabro i otvoreno, u utakmici potez na potez koja je toliko oduševila Pelea da je nakon susreta poručio kako nikad nije vidio momčad koja se tako nadigrava te da bi najradije odmah sutradan odigrao revanš. Među najboljima na terenu bio je Rudi Belin.

Marijan Čerček godinama kasnije opisao je koliko je Belin dominirao u tom ogledu i kako je njegova izvedba ostavila dojam i na najboljeg igrača svijeta: “Rudač je tak odigral da je Pele na kraju tekme došao do njega i zamolil ga da se fotkaju! Da, došao je do Belina, stisnuo mu ruku i rekao da je bio sjajan”, rekao je Čerček o toj utakmici.

O današnjem nogometu znao je nogometni velemajstor Rudi BELIN i kritički progovoriti. S punim pravom. Jer, nogometaš se ne postaje u teretani, nogometaš se rađa. A takvi igrači drukčije udaraju loptu…

Kako sam se često družio sa Zambatom, jednom zgodom mi je rekao – “nogometaš ili jesi ili nisi već sa 16 godina to se vidi, marljivi treninzi i uporan rad se podrazumijevaju, no u samom startu moraš imati ono nešto…”

 

 

Pratio je DINAMO do kraja života

 

S Dinamom je ostao povezan do kraja života, redovito je dolazio na utakmice i njegova se prisutnost u Maksimiru posebno cijenila. U travnju 2021., uoči uzvrata četvrtfinala Europa lige protiv Villarreala, svratio je do svlačionice, razgovarao s igračima i održao im motivacijski govor podrške.

“Dečki moji, gospodo pravi dinamovci! Znajte da su sve moje misli vezane uz vaše igre. Čekaju vas teške utakmice, ali – koja nije teška? Želim vam samo reći da ste bolji i da možete pobijediti. Bitno je da igrate svi za jednog i jedan za sve i da ponosno izađete s terena. Vi imate kvalitetu, budite uvjereni u to. Znajte da vas pratim svugdje, uvijek sam uz vas. Dečki, idemo dalje”, govorio je Belin svojim maksimirskim nasljednicima.

Jednom je na novinarski upit – Trebali ste otići u Zvezdu, ali vas je zaustavio pokojni brat Bruno, koji je igrao u Partizanu? – ovako odgovorio:

– Plejada najboljih zagrebačkih nogometaša, Štef Bobek, Zlatko Čajkovski, Branko Zebec i moj brat Bruno morali su u Beograd. Ideš u vojsku u Beograd ili u zatvor u Savskoj ulici. Artur Takač bi došao po tebe i više nije bilo pitanja. I sve se odvijalo po uhodanom scenariju; služiš vojsku, igraš u Partizanu, našli su ti ženu, došlo je i dijete, dobiješ novi ugovor, stan i ostaneš zauvijek…

Vi ste bili blizu Zvezde?

– Bio sam u vojsci u Bileći i već tamo me Zvezda počela vabiti. Moj kapetan bi me pozvao u kancelariju i govorio: ‘Rudi, nisi u partiji, igraš u ustaškom klubu, zbog brata bi možda radije u Partizan, ali, kapetan ti je zvezdaš!’ Spakirali su me u Beograd, u pješadiju na Banjicu, a kako me Miljan Miljanić znao još iz juniorske reprezentacije, pozvao me da treniram sa Zvezdom. I dao mi je privatnog trenera Miljenka Mihića. Onda su me počeli voditi po večerama, bio sam kod doktora Ace Obradovića, Miljanić me odveo u “Maderu”. Onda sam s Draganom Džajićem otišao na piće i on mi je kazao: “Igrao si trening utakmicu za nas i narod te prihvatio. Ako hoćeš u Zvezdu, biraj vilu na Dedinju”. A ja za mjesec dana idem kući, kakvo Dedinje. Vratio sam se u Zagreb, razgovarao o novom ugovoru sa Šiblom, Ottom Hofmannom, a oni su kukali – otkud nam novac? A novac nisam ni spomenuo. Presudio je Branko Zebec, koji je rekao: “Belin vam vrijedi više nego ja”, digao se i napustio klub uoči finalne utakmice Kupa velesajamskih gradova…

 

Belinove riječi

 

“A danas, sve se priča o posjedu lopte, o tome koliko je koji igrač pretrčao. Pa ti pokazuju broj oduzetih lopti, presječenih napada, procente, nekakve tabele i stupce. Kakve ima veze tvoj posjed lopte od 70 posto, ako nisi pobijedio, ili si čak izgubio? Utakmice se ne rješavaju uzimanjem posjeda nego davanjem golova

 Glavni problem između danas i vremena kad smo mi igrali jest ljubav prema nogometu. Mi smo ga mnogo voljeli, taj nogomet. Voljeli smo ga do ludila. Mi smo ga igrali kad smo god mogli. Igrali smo ga i kad nismo smjeli. I nije nam ga bilo dosta nikad. Nama nije bilo dovoljno što smo bili profesionalci, mi smo igrali sa svojim dečkima iz kraja do iznemoglosti.  Na primjer moj brat Bruno BELIN.  On je igrao u Partizanu i igrao je za jugoslavensku reprezentaciju, bio je desni bek. I tako, bude pauza između sezona, na primjer zimi, ali i ljeti. I Bruno ne ide iz Beograda na more ili na skijanje, ne, Bruno dođe iz Beograda u Zagreb. I znaš kako on provodi taj raspust? Društvo naše porani i zauzme livadu kraj četvrtog jezera u Maksimiru, i tamo krene igra. Kažem, naše društvo, a zapravo sam ja redovno vukao mačka za rep. Morao sam ustati prvi, jer sam bio najmlađi, ustati u rano jutro, natočiti demižon vode i vodu nositi da zauzmem livadu. Iz demižona će piti žedni igrači. I po cijeli dan, po cijele dane se igra na dva gola. Pa su jednog dana novine objavile da je voda četvrtog jezera slana! Možeš misliti. Moj brat Bruno je mogao ići na more, imao je tada i novaca, ali on je dolazio u svoj kvart, da igra nogomet na maksimirskoj ledini kraj jezera. A dolazilo je znaš kakvih igrača. Znaš kakve su to tekme bile! Ovi današnji bi nas onakve kakvi smo onda bili smatrali za budale. Pa neka bi smatrali. Mi nekadašnji ne bismo putovali avionom u vrijeme kad se igra finale svjetskog prvenstva, jer bismo željeli da gledamo finalnu utakmicu. Jer smo taj nogomet voljeli, i ta ljubav ne prestaje, mi tu ljubav nosimo u sebi pa je odnesemo u grob.

Današnji nogomet je dosadniji nego onaj ondašnji. Nema igre preko krila, nema driblinga, ima milion utakmica, milion natjecanja, milion prenosa, a nema nepredvidljivih igrača. Ma nema igre, nema zaigranosti, nema razigranosti. Ima samo žurbe i dosadnog dodavanja, ja tebi ti meni. Muko moja pređi na drugoga. Do besvijesti. I nema igrača koji su gladni golova. A zašto? Zato što je dupli pas pred izumiranjem. Bez duplog pasa nema ljepote, nema golova. A mi smo jednom pobijedili Partizana sa 7:2 u kupu, a poluvrijeme je bilo 2:2. A Zvezdu smo tukli sa 6:0 u prvenstvu. Zambati nikad nije bilo dosta golova. A danas, sve se priča o posjedu lopte, o tome koliko je koji igrač pretrčao. Pa ti pokazuju broj oduzetih lopti, presječenih napada, procente, nekakve tabele i stupce. I ta statistika je danas važnija od igračkog majstorstva. Ja tu statistiku psujem stalno. Kakve ima veze tvoj posjed lopte od 70 posto, ako nisi pobijedio, ili si čak izgubio? Utakmice se ne rješavaju uzimanjem posjeda nego davanjem golova…

“Nebeska momčad Dinama dobila je jako pojačanje. Gore se od danas zna tko puca slobodnjake i penale. Rudač, počivao u miru i fala Ti na svemu!  Obitelji, prijateljima i navijačima iskrena sućut”, napisao je Zajec na svojim društvenim mrežama.

Rudi, hvala ti na mnogim nogometnim radostima, igrao si nogomet na najvišoj razini, velemajstrorski, lako i lepršavo, razigrano i zaigrano poput pahulja snijega, onom brazilskom tehnikom, kad  si jedne maksimirske večeri zadivio i jednog PELEA! Bio si i zauvijek ostaješ legenda i ponos Maksimira i DINAMA. Rudi, RiP

                                                                                                      Mirko KALANJ