Manje od 5000 koraka dnevno u novom je američkom istraživanju povezano s približno 80 posto višom stopom neuroloških dijagnoza u usporedbi s više od 12.000 koraka. Riječ je o demenciji, Parkinsonovoj bolesti, moždanom udaru i prolaznom ishemijskom napadu.
Istraživanje je obuhvatilo više od 22.000 odraslih osoba starijih od 40 godina. Znanstvenici su analizirali njihove podatke o hodanju prikupljene tijekom godinu dana putem uređaja Fitbit, a zatim su približno pet godina pratili njihove zdravstvene kartone.
Tijekom praćenja zabilježene su 343 nove neurološke dijagnoze. Rezultati su predstavljeni na godišnjem skupu Američkog neurološkog udruženja (ANA).
Zašto broj koraka nije jedini važan podatak?
Najmanje aktivni sudionici češće su imali pretilost, dijabetes, povišen krvni tlak i depresiju. Riječ je o zdravstvenim stanjima koja također mogu biti povezana s povećanim rizikom od neuroloških bolesti.
Kada su istraživači u statističku analizu uključili te i druge zdravstvene čimbenike, povezanost između broja koraka i neuroloških dijagnoza više nije bila statistički značajna.
To znači da rezultati ne dokazuju kako manje hodanja izravno uzrokuje neurološke bolesti niti da određeni broj koraka može spriječiti njihov razvoj.
Je li 8000 koraka dnevno realan cilj?
Zanimljivo je da su i osobe koje su prosječno napravile oko 8000 koraka dnevno imale nižu stopu neuroloških dijagnoza od najmanje aktivnih sudionika.
Suautor istraživanja dr. Marc Swerdloff istaknuo je da nije nužno svakodnevno dosegnuti 12.000 koraka. Važnije je razviti naviku redovite tjelesne aktivnosti i postaviti ostvarive ciljeve.
To je u skladu s općim preporukama o približno 150 minuta umjerene tjelesne aktivnosti tjedno.
Istraživači također upozoravaju da nizak broj dnevnih koraka sam po sebi ne znači da osoba boluje od neurološke bolesti. Ipak, dugotrajna i izrazito niska razina aktivnosti može biti povod za provjeru općeg zdravstvenog stanja.
Budući da su nalazi zasad predstavljeni na stručnom skupu, potrebna su dodatna istraživanja kako bi se potvrdila njihova pouzdanost i bolje razumjela povezanost tjelesne aktivnosti sa zdravljem mozga.
