Zastara računa za struju, vodu, plin i pojedine druge kućanske troškove može nastupiti već nakon godinu dana. Međutim, to ne znači da neplaćeni račun automatski nestaje niti da ga vjerovnik više ne može pokušati naplatiti. Ključna je razlika između isteka roka zastare i pravodobnog pozivanja na zastaru.
Neplaćeni računi često ostanu zaboravljeni među starom dokumentacijom, a ponekad se dogodi da građani tek nakon godinu ili dvije dobiju opomenu za dug za koji nisu ni znali da postoji.
U takvim situacijama mnogi se pitaju moraju li podmiriti cjelokupan iznos i koliko dugo pružatelji usluga mogu zahtijevati plaćanje.
Odgovor ovisi o vrsti računa, datumu njegova dospijeća i tome je li u međuvremenu došlo do prekida zastare.
Koji računi zastarijevaju za godinu dana?
Prema članku 232. Zakona o obveznim odnosima, za niz usluga pruženih kućanstvima propisan je jednogodišnji rok zastare.
To se, među ostalim, odnosi na potraživanja za:
- Isporučenu električnu energiju.
- Isporučeni plin.
- Potrošenu vodu.
- Toplinsku energiju.
- Dimnjačarske usluge.
- Održavanje čistoće, odnosno odgovarajuće komunalne usluge.
Jednogodišnji rok propisan je i za određene druge tražbine, uključujući one povezane s radiotelevizijskom pristojbom te pojedinim telefonskim i poštanskim uslugama.
Važno je naglasiti da se pravila za usluge kućanstvima ne mogu automatski primijeniti na svaki račun koji primi građanin ili poduzetnik.
Za druge vrste dugovanja mogu vrijediti drukčiji zakonski rokovi.
Od kojeg dana počinje teći zastara računa?
Jedna od najčešćih pogrešaka jest računanje zastare od datuma kada je usluga obavljena ili kada je račun izdan.
Prema općem pravilu Zakona o obveznim odnosima, zastara počinje teći prvoga dana nakon što je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.
Kod uobičajenih računa to je najčešće dan nakon njihova dospijeća.
Primjerice, ako je račun za vodu dospio na naplatu 15. listopada 2025. godine, zastara se u pravilu počinje računati od sljedećeg dana.
No sam protek godine dana nije dovoljan za siguran zaključak da je potraživanje zastarjelo. Potrebno je provjeriti je li u međuvremenu pokrenut odgovarajući postupak ili je nastupila neka druga zakonska okolnost koja utječe na tijek roka.
Prekida li opomena zastaru?
Sama opomena za plaćanje ne prekida zastaru.
Članak 244. Zakona o obveznim odnosima propisuje da za prekid zastare nije dovoljno da vjerovnik pisanim ili usmenim putem pozove dužnika na ispunjenje obveze.
Drugim riječima, slanje obične opomene ne znači da jednogodišnji rok automatski počinje teći ispočetka.
Međutim, postoje situacije koje mogu promijeniti računanje zastare.
Primjerice, zastara se može prekinuti kada dužnik prizna dug, ali i podnošenjem tužbe ili poduzimanjem druge odgovarajuće radnje pred nadležnim tijelom radi ostvarenja potraživanja.
Priznanje duga ne mora uvijek biti izričito. Zakon predviđa da se dug može priznati i posredno, primjerice djelomičnom otplatom ili plaćanjem kamata.
Zato je prije potpisivanja sporazuma o otplati starog dugovanja važno provjeriti njegov pravni status.
Što ako je račun zastario, a vjerovnik i dalje traži novac?
Ovdje dolazimo do najvažnijeg dijela.
Sud ne uzima zastaru u obzir sam od sebe. Dužnik se mora pozvati na zastaru.
To znači da građanin koji smatra da je određeno potraživanje zastarjelo mora pravodobno istaknuti odgovarajući prigovor u postupku u kojem se od njega zahtijeva plaćanje.
Nije dovoljno samo pretpostaviti da se stari račun više ne mora platiti.
Posebno je važno ne ignorirati službena pismena, uključujući rješenja o ovrsi ili drugu dokumentaciju povezanu sa sudskim i ovršnim postupcima.
Ako takav dokument stigne, potrebno je provjeriti rokove za pravni lijek jer propuštanje roka može imati ozbiljne posljedice.
Može li dug zastarjeti nakon godine dana ako je već pokrenuta ovrha?
Ne treba unaprijed pretpostaviti da je odgovor potvrdan.
Ako je vjerovnik pravodobno poduzeo radnju koja prema zakonu prekida zastaru, prvotni jednogodišnji rok ne može se jednostavno nastaviti računati kao da se ništa nije dogodilo.
Osim toga, za određena potraživanja utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, odlukom nadležnog tijela ili drugim zakonom predviđenim aktom vrijedi desetogodišnji rok zastare.
Zbog toga su datum nastanka duga, dospijeće računa i eventualni prethodni postupci jednako važni kao i sama vrsta usluge.
Što napraviti ako dobijete opomenu za račun star nekoliko godina?
Prije plaćanja ili osporavanja potraživanja korisno je provjeriti nekoliko činjenica.
Najprije treba utvrditi na koju se uslugu račun odnosi i kada je dospio na naplatu.
Zatim je potrebno pregledati postoje li ranije opomene, dokumentacija o pokrenutom postupku, sporazumi o otplati ili dokazi o djelomičnom plaćanju.
Ako okolnosti upućuju na zastaru, od vjerovnika se može zatražiti obrazloženje potraživanja i pisanim putem upozoriti na prigovor zastare.
Ako je već pokrenut sudski ili ovršni postupak, prigovor treba podnijeti na propisani način i u odgovarajućem roku.
Kod spornih potraživanja korisno je zatražiti pravni savjet, osobito ako nije jasno je li rok zastare bio prekinut.
Što ako ste već platili zastarjeli račun?
Zakon uređuje i takvu situaciju.
Ako dužnik dobrovoljno ispuni zastarjelu obvezu, u pravilu nema pravo zahtijevati povrat plaćenog iznosa samo zato što nije znao da je potraživanje zastarjelo.
To je još jedan razlog zbog kojeg je dobro provjeriti dokumentaciju prije podmirivanja starog duga.
Najčešća pitanja o zastari računa
Zastarijeva li račun za struju nakon godinu dana?
Za električnu energiju isporučenu za potrebe kućanstva propisan je jednogodišnji rok zastare. No potrebno je provjeriti dospijeće i eventualni prekid zastare.
Vrijedi li isto pravilo za vodu i plin?
Da. Za potraživanja za isporučenu vodu i plin za potrebe kućanstva također je propisan jednogodišnji rok.
Znači li zastara da dug automatski nestaje?
Ne. Zastara ne znači automatsko brisanje duga, nego pravnu mogućnost odbijanja ispunjenja zastarjele obveze uz odgovarajuće pozivanje na zastaru.
Može li obična opomena ponovno pokrenuti rok?
Sama pisana ili usmena opomena nije dovoljna za prekid zastare.
Pravila zastare uređena su Zakonom o obveznim odnosima, osobito člancima 214., 215., 232. i 240. do 245. Kod svakog pojedinačnog dugovanja odlučujuće su konkretne okolnosti i dokumentacija.
